Katalonska Barcelona (1)

Putopis

Barcelona nije u Španjolskoj, Barcelona je u Kataloniji. Jedno od prvih stvari koje ćete čuti (uglavnom neformalno) jest da je u Barceloni „sigurnije“ govoriti o njoj kao dijelu Katalonije nego  Španjolske. Naravno, radi se o pretjerivanju, nitko vas neće gađati bombom (nije to Baskija!) niti pljunuti, ali činjenica je da su Katalonci generalno jako ponosni na svoju regionalnu pripadnost i posebnost, što je djelomično rezultat represije pod fašističkim režimom Francisca Franca (njega nije preporučljvo spominjati ni u kojem kontekstu!).

PIŠE Matko Cerniar

U današnjoj demokratskoj kraljevini Španjolskoj Katalonija ima široku autonomiju te se svugdje zajedno vijore španjolska i katalonska (također crveno-žuta) zastava.


Na mnogim mjestima u Barceloni se osjeća tihi sukob španjolskog unitarizma i katalonskog autonomaštva, pa tako je i glavnom nogometnom klubu i simbolu Katalonije, FC Barcelona suprostavljen manje popularni Espanyol (ime je dovoljno rječito). Dakle, ako ste mislili pobjeći od politike, destinacija vam je kriva. Ipak, ako već morate, spomenite najprije Kataloniju. Tek tako, da ste na sigurnom terenu. A onda se pripremite da španjolski kojeg ste pokupili iz meksičkih sapunica bacite u smeće kad vas se zaspe katalonskim govorom; na primjer, umjesto „caja“ (kuća) kaže se „caixa“. A to je tek početak. Zato se opustite i budite to što jeste – turisti. Ipak, kastiljski (kako se službeni španjolski jezik zapravo zove) vam može jako dobro doći, osobito u cjenkanju u manjim trgovinama.
Toliko o tome da se treba pokušati uklopiti u mjesto u koje dolazite. Lokalna politika je ponegdje izninmno važna stvar. A sada o ljepšim temama.
Gotovo je nemoguće misliti i govoriti o Barceloni a da se ne spomene Antoni Gaudí. Trebalo bi reći da je on njezin najslavniji arhitekt, ali točnije je reći da je zbog nekoliko potpuno originalnih građevina koje danas predstavljaju sinonim za Barelonu on njezin arhitekt. Vjerojatno najznačajnija među njima je La Sagrada Família (Sveta obitelj, misli se na Isusa i njegove roditelje), velika crkva koju je Gaudí započeo 1882. i koja dan-danas nije dovršena – prema poslednjim planovima, završetak radova najavljen je za 2026., ali i to što će se proglasiti završenim poslom neće biti baš ono što je veliki arhitekt planirao za crkvu, jer su originalni planovi većinom stradali za vreme španskog građanskog rata. Suprotno uvriježenom mišljenju, La Sagrada Família nije niti je ikada trebala biti nova katedrala, već „samo“ crkva.

Sama crkva mješavina je utjecaja španjolske gotike, baroka i secesije, njezine fasade prepune su prizora iz Isusovog života, ali i manjih detalja koji nisu isprva uočljivi (primjerice, kornjače u spojevima stupova sa podlogom), natpisa poput „Hossana“ (slava, blagoslov) te imena apostola čiji su kipovi na fasadi. Cjelokupni dojam je pomalo nadrealan, lica figura nisu „klasična“ već imaju pomalo „stripovski“ karakter (u nedostatku boljeg izraza), ali su strastvena i emotivna te dobro prenose dramatičnost događaja – Gaudí je bio strastveni katolik (ipak, sa poprilično svjetovnih utjecaja) i unesen u taj projekt svim srcem, a ljudi koji su njegov posao nastavili nastojali su ipak poštovati predložak koji im je zadao (zanimljivo, baš kipovi na pročelju odstupaju od njegovog stila ali se ipak uklapaju u cjelinu, premda se neki kritičari ne slažu baš s tim).
Gaudí je, kao i svi arhitekti svog vremena, gradio za privatne naručitelje, a njegova djela imaju zajedničku crtu da su naručitelji dobili mnogo više nego što su platili (netko je to jednom usporedio sa Shakespearovim dramama) Tako je nastala i Casa Batlló; ovdje se radilo o rekonstrukciji već postojeće zgrade koja je nakon intervencije dobila posve novo, klasično Gaudijevsko ruho.


Njezina fasada zaslužna je za lokalno ime Kuća od kostiju, dinamična je, bez mnogo ravnih linija i pravih kutova, možda bi se moglo reći i organska. Unutrašnjost je također vrlo osebujna, puna valovitih linija i spirala (tipični gaudijevski elementi), bez pravih kutova, sa posebno dizajniranim pokućstvom, a njezin krov je priča za sebe – dimnjaci maskirani kapama nalik licima, crijepovi koji imitiraju krljušti zmaja. Tu je i neobična kupolasta prostorija (prostorija za tripove?) sa konveksnim zrcalom po kojem teče voda, a svjetlo koje se od njega reflektira stvara na zidovima i stropu fluidne oblike.

Nastavak sledi

Advertisements

Ostavite komentar

Objavljeno pod Putopis

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s