Svatko ima svog Srbina

Uvijek me kopkalo da li nešto slično postoji i s druge strane granice (skoro pa sam napisao Drine). Također, kako stvari stoje u smislu što se misli o nama ovdje, koje su nam zajedničke teme i problemi, interesi… smijemo li se istim stvarima, „kužimo“ li se na prvu loptu ili ne. I kada sam nedavno konacno dosao u Beograd i upoznao neke vrlo posebne ljude, imao sam na trenutke osjećaj da se nisam maknuo daleko od kuće.

PIŠE Matko Cerniar, inženjer brodogradnje

„Svatko ima svog Srbina“. Većini ljudi u Hrvatskoj je ovo prilično poznata rečenica (iako, ne znam joj autora, čini se da je postala dio usmene predaje; pomalo podsjeća na onu „Svatko zna jednog poštenog Albanca“, koja se pojavila osamdesetih godina za vrijeme nemira na Kosovu) koja je postala aktualna ranih devedesetih, kada je prijateljstvo ili ne daj Bože brak sa osobom srpske nacionalnosti bila praktički simbol izdaje novostvorene Domovine, koja se pokušavala definirati razlikovanjem „pravih Hrvata“ od Onih Drugih – najprije Srba, kasnije Bosanaca (Bošnjaka),  a po potrebi i drugih nacionalnosti ili nacionalnih manjina. Tom, naoko pogrdnom ili posprdnom, rečenicom opisan je mentalni sklop prosječnog čovjeka koji se često, ni kriv ni dužan, našao pod pritiskom da zamrzi svog dojučerašnjeg susjeda, prijatelja, školskog kolegu Srbina, bilo „domaćeg“ ili „tamo daleko“, ali je i pored vanjskog pritiska u sebi i dalje gajio pozitivne emocije prema njemu, jer, na koncu konca, taj pojedinac mu nije učinio ništa nažao, barem do tada, i postojala je određena „emocionalna prtljaga“ koja je za njega bila vezana. Na kraju krajeva, pravo prijateljstvo i ljubav nisu stvari koje se odbacuju tek tako, barem među normalnim ljudima. Kasnije, tko zna što je bilo, jer mnogi su ljudi izgubili i kompas i zdrav razum i napravili puno stvari zbog kojih će se i njihovi unuci stidjeti spominjati svoje pretke. Ali, čini se da je svatko u određenom trenutku imao „svog“ Srbina (ili Srpkinju). Kasnije su došla mirnija vremena i stvari su se koliko-toliko počele normalizirati, usprkos ratnim ožiljcima, ekstremistima i državnim medijima koji svako toliko podgrijavaju atmosferu nepovjerenja, ali značenje tog izraza nije sasvim izgubilo važnost.

Moj rodni grad, Rijeku, nije direktno pogodio rat, ali mnoge loše stvari koje su se istovremeno događale nisu ni nas zaobišle. Početkom devedesetih godina došlo je do masovnog otpuštanja Srba iz velikih poduzeća, često pod vrlo prozirnim „optužnicama“ kao što je sumnja u planiranje sabotaže i terorizma itd. Također, veći broj Srba na istaknutim pozicijama doživjelo je šikaniranje (majka jedne moje poznanice je jednom bila prisiljena salutirati sa „Za dom spremni“ i podignutom desnicom, mojem susjedu Srbinu je drugi susjed, ekstremni desničar, prijetio smrću), a što je najgore mala djeca su bila „obilježena“ zbog svoje nacionalnosti – ili točnije nacionalnosti svojih roditelja – pa što dijete zna što je nacionalnost? I ja sam tada bio dijete u osnovnoj školi i kako je mnogo očeva otišlo u rat, pa i moj, svi smo bili prožeti nekim žarom „domoljublja“ i nekom nedefiniranom netrpeljivošću prema nekim tamo Srbima, a nismo bili svjesni da su i neki naši prijatelji bili Srbi. Nekako mi se čini da čak i da smo znali da jesu da nas možda ne bi bilo previše briga, jer mi ratujemo s „nekima tamo“ a ne sa svojim prijateljima – oni su bili naši, „domaći“ Srbi. I tek nakon što su neki preko noći otišli iz naše škole osjetili smo neku tugu a kasnije, kad smo postali svjesniji nekih stvari, i određeni sram što smo sudjelovali u tome. Ali, djeca su djeca i nisu kriva za greške svojih roditelja, ili se tako barem kaže/laže. I tko zna, možda su oni tada bili ti „naši“ Srbi (da sad malo budem ciničan, i neki su političari imali „svoje“ Srbe, ili su se barem tako branili od optužbi za govor mržnje – „Ja imam jednog prijatelja Srbina…“).

ISWiB 2010 Country Fair (Photo by Saška DImitrovska)

Kako smo odrastali i kako su se vremena mijenjala, gradili smo (pod „mi“ podrazumijevam… hm, što zapravo? Normalne ljude? Samo svoj krug prijatelja?) prijateljstva sa ljudima po ključu uzajamnog razumijevanja, glazbe, sklonosti sličnim stvarima. Nacionalnost se nikada nije spominjala kao nekakav kriterij prihvaćanja neke osobe u „svoj krug“ (ne sjećam da li se ikad ikoga pitala, osim u kontekstu neke rasprave ili čiste znatiželje). To je uvijek bila stvar za „one druge“, one koje to zanima kao kriterij vrednovanja, kao sredstvo diskriminacije. I tako gradeći te svoje krugove počneš misliti da su oni odraz opće slike, da su i ostali ljudi oko tebe donekle normalni, a onda te realnost s vremena na vrijeme razuvjeri. Čak i moja Rijeka, koja je nadaleko poznata kao grad tolerancije, katkad vješto krije svoje drugo lice u postupcima pojedinaca, a ponekad i većeg broja ljudi. Rijetko se stvar vidi sasvim bjelodano – primjerice, na nogometnim utakmicama gdje navijači redovno vješaju Srbe na vrbe, pa makar igrali Rijeka i Hajduk, ili na koncertima našeg estradnog slavuja Thompsona (kojem zvijezda pomalo zalazi, ali presporo da bi se isprao otrov koji se oko njega širi). Te se stvari odvijaju „na sitno“, u rukavicama, kroz sitne komentare, ali se odvijaju. Doduše, javna retorika je jako ublažena, čemu je doprinio pritisak Europe (ajde nešto dobro i od njih) i HDZ-ovski kopernikanski „Hristos se rodi“ obrat i koalicija sa SDSS-om Milorada Pupovca (kojeg osobno poštujem kao jednog od rijetkih političara koji je za svoje biračko tijelo izborio ono što je bilo od njega traženo… pa makar i paktom sa samim vragom).  Ali glave ljudi su i dalje veliki problem i teško je neke stvari iz njih izbaciti. Pomalo je zastrašujuće vidjeti ljude koje znaš kao sasvim OK osobe i koje su često vrlo realnih pogleda na politiku i svijet kako u trenutku promijene mišljenje kad shvate da je taj-i-taj/ta-i-ta Srbin/Srpkinja i kada krene kanonada pogrda… a onda ti postane smiješno kad se saberu malo i shvate da oni imaju „svog“ Srbina i da im ne bi palo na pamet da ga tretiraju na isti način. Pomalo šizofreno, zar ne? A zna biti i zabavno na jedan pomalo morbidan način (naravno da ti to može biti zabavno kad nisi objekt u toj priči). Volio bih to pripisati jednostavno ispiranju mozga kroz medije ili nekoj masovnoj psihozi, jer kako netko normalan može mrziti „drugog“ u gradu gdje je praktički svatko ili „drugi“ ili „dotepenac“ po definiciji (ne znam koliko još pravih Fjumana postoji, a ni ja nisam jedan od njih).

Rijeku se često u južnijim i desnijim krajevima naziva crvenom, srboljubnom, izdajničkom, nedovoljno hrvatskom… a ja to jednostavno čitam kao „prenormalni ste u odnosu na nas“. Možda, usprkos svemu, laskam svom gradu zbog toga što mi je dom i što i ja želim da bude otvoren i tolerantan i da se ne moram stidjeti što sam Riječanin kao što se ponekad stidim što sam Hrvat kad vidim kakve se svinjarije rade u ime „hrvatstva“. Volio bih da se Rijeka, koliko god nesavršena bila, počne preslikavati na ostatak Hrvatske – Istra je već tu, ali Istra je uvijek imala svoj inat i svoju pamet – jer ne vidim smisla podgrijavati mržnju, pogotovo što dolaze nove generacije koje nisu proživile ta vremena na svojoj koži i nemaju realne osnove za mržnju. A i ne mogu se prestati nadati da su se ljudi umorili od mrznje i da imaju prečih problema (slobodno se smijte budali, znam da je ovo ipak Balkan… da citiram svoju prijateljicu, „(…) neke stvari ne umiru, a nekima je već odavno vreme…“).

Svatko se snalazi na svoj način i svatko ima što da izgubi i ljudski je bojati se. Treba imati hrabrosti ustati i reći „ne“ ali i za ostati čovjek. Na žalost, čini se da i danas postoji određena potreba za tim, doduše vremena nisu tako opasna ali realno nikad ne znaš s kakvim budalama imaš posla i pred kim ćeš nešto reći… popravak šoferšajbe nije jeftin.

Uvijek me kopkalo da li nešto slično postoji i s druge strane granice (skoro pa sam napisao Drine). Također, kako stvari stoje u smislu što se misli o nama ovdje, koje su nam zajedničke teme i problemi, interesi… smijemo li se istim stvarima, „kužimo“ li se na prvu loptu ili ne. I kada sam nedavno konacno dosao u Beograd i upoznao neke vrlo posebne ljude, imao sam na trenutke osjećaj da se nisam maknuo daleko od kuće. I usprkos tome sto sam bio svjestan da sam u donekle kontroliranom okruzenju ljudi sa kojima sam „kliknuo“ nakon vrlo kratkog vremena, po vec zaboravljenoj umjetnosti stvaranja prijatelja, osjetio sam da ima nade. Našao sam neke „svoje“ Srbe a oni su našli jednog „svog“ Hrvata, ili barem maštam da je tako… i da je samo s jednom osobom to slučaj, dovoljno je. Možda me opila romantika, ne znam, možda beogradska zora, možda stihovi za koje sam mislio da sam već zaboravio, možda razgovori koji su iz mene izvukli jednu strast i duboko skriveni idealizam s kojim se cinik u meni cijeli život bori. Iskreno, ni ne želim analizirati razloge, želim da mi ostanu te lijepe uspomene.

I da, ako opet dođu ružna vremena, jer na Balkanu niti jedna generacija nije bila bez njih, ne zaboravim to što sada osjećam i da mi to pomogne da ostanem čovjek kada biti čovjek bude najteže.

Advertisements

5 komentara

Objavljeno pod Omladinska politika

5 responses to “Svatko ima svog Srbina

  1. Zorica

    POSTOVANI,
    Moje IMPRESIJE su beskonacne………………………………
    Nemoj analizirati razloge***SACUVAJ USPOMENE*** i svom Velicinom coveka u sebi i umetnoscu stvaranja prijatelja se bori da Nacionalst nikada ne bude tvoj kriterijum prihvaćanja neke osobe u „svoj krug“.
    Srdacan Pozdrav

  2. Saška

    Odlično predstavjanje prijateljstva bez predrasuda!!!

    Svaka Čast!!!

  3. Marko

    Krajnje je vreme da organizujes ISWiRR – Rijeka & Rovinj (ovo drugo iz cisto licnih razloga 😉 Kad vec nije uspela ona kombinacija ZZ – Zagreb & Zadar…

    Ja nudim/ulazem svoje konsultantske usluge free of charge… 😉

  4. S. Puač

    Prolazili su me zmarci dok sam citala ovaj text (u pozitivnom smislu:) Divno je setiti se (i podsetiti one koji ne zele da pamte) da smo svi do nedavno bili jedan narod, a ni sada nismo toliko razliciti.

  5. mirjana

    Postovani
    Zaista, zaista me odusevilo i rastuzilo, da ima ljudi koji misle isto. Ima nas raznih, a najmanje nas “ normalinih“ kako si napisao…Rastuzuje cinjenice da nas jos uvek nema dovoljno, puna optimizma, zivim u nadi da ce na ovom nasem Balkanu “ ukleti krug „da se prekine, i da seljudi, zaista pocnu baviti, vaznijim i lepsim stvarima, nego besmislenom mrznjom,koja ne vodi nikuda… veliki pozdrav sa “ druge strane“

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s